Toni Kanaet (21) i Matea Jelić (19) simpatični su sportsko-ljubavni par koji je hrvatskoj već počeo donositi medalje s velikih natjecanja, a jednog će dana, vjeruju, i s Olimpijskih igara

Kad netko svojoj djevojci slomi nos, vrlo je vjerojatno da je više nikad neće vidjeti, a možda će imati i problema s policijom. No u slučaju Tonija Kanaeta (21) i Matee Jelić (19) takvi su incidenti sastavni dio posla, ako već ne ljubavne veze.

Članovi TKD Marjan nisu samo budućnost, već i vrlo svijetla sadašnjost hrvatskog sporta. Prošle su se godine s Europskog prvenstva u taekwondou vratili s prvim seniorskim medaljama s velikog natjecanja. Toni je osvojio srebro, a Matea broncu. Nadaju se da će sličnu “berbu” imati i u Koreji, gdje se krajem mjeseca održava Svjetsko prvenstvo.

Toni je iz Splita, Matea iz Knina, ali se prije godinu i pol preselila i prešla u TK Marjan, koji su proslavile sestre Ana i Lucija Zaninović.

“Upoznali smo se godinu dana prije nego što ću se preseliti u Split, još na pripremama za SP u Rusiji”, kaže Matea, a Toni se nadovezuje:

“Kad se preselila, počeli smo se češće družiti i svidjela mi se. Ja sam napravio prvi korak. Teško je naći nekoga tko će te tako razumjeti kao ona mene.”

S taekwondoom su počeli iz različitih razloga. Toniju je otac bio boksač, od malena je volio borilačke sportove i filmove, posebno one s Jean Claudeom van Dammeom i Stevenom Seagalom, a Matei je dvorana za taekwondo u Kninu bila samo dvije minute pješke od stana, pa je i kao djevojčica mogla sama ići na treninge. No bez obzira na razloge, oboje su se zaljubili u taj sport, a godinama kasnije, eto, i jedno u drugo.

“Stalno smo zajedno, ali odvajamo privatni i profesionalni život. Tako mora biti”, tvrdi Kanaet.

Nisu samo par i klupski kolege, nego i sparing-partneri.

“Uglavnom on mene razbije. Često me udari, pa se ja malo naljutim i krenem još jače, pa me on još više pogodi i onda sam gotova, ali na kraju sam dobro. Jedanput mi je i slomio nos”, nasmijala se Matea, prijeko pogledavši dečka, kao da će mu to zauvijek pamtiti.

U Parizu smo bili na dan terorističkog napada. Bili smo u hotelu udaljenom neka 3-4 km, već smo spavali i nismo znali što se događa. Mama je poslala poruku da vidi je li sve u redu, tek sam onda na internetu vidiuo što se dogodilo, prisjetio se Toni najzanimljivije dogodovštine s putovanja. Matea kaže da joj je Azija čudna zbog drukčije kulture, ljudi, pa i zraka, te kaže da joj se najljepše vratiti u Hrvatsku na naš zrak, vodu i hranu

“Zato odvajamo privatno i profesionalno. Na treningu je ne smijem štedjeti nego je tretirati kao bilo kojeg protivnika”, objasnio je Toni, a Matea uživa u takvim sparinzima jer su joj vrjedniji od onih protiv drugih djevojaka.

“Puno mogu izvući iz njih, on je puno brži i jači od mene, nijedna cura nije takva, pa mi je u borbama lakše”, objasnila je Jelić.

Kao članovi istoga kluba zajedno idu na sva natjecanja, a uglavnom se zajedno i vraćaju s medaljama. Tako je bilo i lani na Europskom prvenstvu, kad je Kanaet osvojio srebro, a Jelić broncu. Nadaju se da će tako biti i ovog mjeseca u Koreji, a naposljetku i za tri godine na Olimpijskim igrama u Tokiju.

“Uh, naježim se kad god netko spomene Olimpijske igre… Treba se boriti i skupljati bodove, vjerujem da ćemo uspjeti”, kaže Matea, koja mora “popuniti veće cipele” nego Toni. Ipak hrvatski taekwondo već ima tri ženske olimpijske medalje, a niti jednu mušku.

“Motivacija mi je postati prvi Hrvat s olimpijskom medaljom u taekwondou. Filip Grgić je bio odličan, osvojio puno toga, ali ne i medalju na OI-ju”, kaže Kanaet.

Matei je pak motivacija svaki ulazak u dvoranu TKD Marjan.

“Kad vidim slike Lucije i Ane Zaninović u dvorani, sjetim se koliko su uspjeha imale, pomaže mi to kad mi je teško. Žao mi je što više ne treniraju, ali trener nam puno priča o njima.”

Toni ih puno dulje poznaje jer im je odavno klupski kolega.

“Sad mi ih je puno lakše razlikovati nego kad sam bio dijete, ali to je zato što ih sad bolje poznajem. One su nam strašno pomogle tako što su svojim rezultatima podignule klub, pa sad imamo mogućnost putovati po svijetu na mnoga natjecanja”, rekao je Toni, pa razgovor zaključio objašnjenjem zašto je baš njihov sport najbolji od svih borilačkih.

“Taekwondo je fulkontaktni sport, a zaštićeni smo. Karate nije fulkontaktni, u kickboksu nemaš zaštitu… Osim toga, odlična je podloga i za MMA. Na primjer, Mirko Filipović je krenuo s taekwondoom i tu je naučio svoj slavni high-kick.”