Rijetki su klubovi s takvim kontinuitetom uspjeha kao Taekwondo klub Marjan. I rijetke su stvari u životu sigurne kao ta da će se Marjanovi članovi s velikih natjecanja vratiti s medaljom. U ovom slučaju, s tri medalje.

Tradiciju je naš sada već slavni klub sa splitskih Blatina nastavio i na Europskom prvenstvu za mlađe seniorke u švedskom Helsingborgu na kojem su njegove predstavnice osvojile tri odličja – Klara Kovač srebro, a Paula Antunović i Lucija Domić broncu.

Prije nego krenemo u predstavljanje cura, samo da razjasnimo kako pojam “mlađe seniorke” obuhvaća natjecateljice od 16 godina do 21. Od pet hrvatskih medalja u Švedskoj tri su otišle u Marjan, što je još jedna potvrda sjajnog i sustavnog rada toga kluba koji je u proteklih desetak godina postao perjanica splitskog, ali i hrvatskog sporta. Klara, Paula i Lucija naoko su klasične tinejdžerke. Pomalo sramežljive pred objektivom fotoreportera i novinarskim diktafonom. Ali zato, kad kroče na tatami, jako su opasne.

 

Klara Kovač, koja je sa 16 godina bila među najmlađima na natjecanju, srebro je uzela u kategoriji do 53 kilograma.

– Baš zato što sam bila najmlađa nisam imala velika očekivanja niti sam razmišljala o medalji. Bila sam opuštena. Samo sam htjela pokazati najbolje od sebe. Najteža je borba bila za medalju jer smo išli na zlatni bod – govori nam Klara, cura s Mertojaka i učenica drugog razreda V. gimnazije Vladimira Nazora u Splitu.

Ulazak u finale Klari je mnogo značio. Kako i ne bi kad je time ostvarila najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri.

– Nisam bila ni svjesna da sam u finalu.

Je li bilo treme?

– Uvijek bude malo treme prije borbe, ali kad krenem, sve to nestane. Prošle sam godine na juniorskom SPu u Tunisu izgubila meč za medalju pa mi je baš drago što sam sad napravila taj iskorak – kaže Klara koja se nekoć bavila i plesom, što joj pomaže i na tatamiju.

Do prve medalje u još uvijek mladoj karijeri došla je i Paula Antunović. Ona je u kategoriji do 46 kg uzela broncu. Napokon je dohvatila medalju nakon što ju je nekoliko puta ispustila iz ruku. Sad joj je laknulo.

– Osjetila sam olakšanje kad sam napokon osigurala medalju jer mi je ovo bilo šesto veliko natjecanje. Nakon nekih prijašnjih natjecanja sam čak počela sumnjati u sebe. Sada sam vidjela da mogu – govori nam Paula, najniža i najlakša od tri cure.

– Nisam se htjela zadovoljiti trećim mjestom. Htjela sam zlato! Prve su tri borbe prošle glatko, a polufinale sam loše odradila. Možda sam podsvjesno izgubila taj poticaj znajući da imam medalju – priznaje nam Paula koja na treninge u Olimpijskom centru na Gripama stiže – biciklom.

Stanuje blizu, u kvartu Bol. Paula je rođena 2001., baš kao i njezina kolegica Lucija Domić, također vlasnica bronce, ali u kategoriji do 62 kg.

Luciji su prošle godine izmakle medalje na juniorskom SP i Olimpijskim igrama mladih – ubacio se tajnik Marjana Sandro Deak.

I ona je u Švedskoj osvojila prvu medalju.

– U polufinalu sam bila pasivnija nego inače i sad bih to rado promijenila. Izgubila sam od kasnije pobjednice i zato mi je još više krivo zbog poraza. Znam da mogu bolje od bronce. Nema veze, Luce. Nije ni bronca za bacit’. Dapače. Vremena za zajedničko slavlje naše tri junakinje u Helsingborgu nažalost nije bilo mnogo.

– Nismo se sve borile isti dan, ali kad je sve završilo malo smo proslavile. Ne dugo jer smo sljedeće jutro odmah imale let za Split – kaže Antunović.

Naporan rad tijekom ljeta, dok su se njihovi vršnjaci kupali i sunčali, svakako se isplatio.

– I da nismo osvojile medalje, to uloženo vrijeme ne bi bilo izgubljeno jer smo napredovale. No svakako je medalja lijepa satisfakcija. Volimo trenirati, uživamo u tome i nije nam teško – naglašava ovač.

 

Lucija, koja je prevladala strah od dobivanja udaraca koji je imala kao curica, nadovezala se po pitanju eventualnih kriznih trenutaka koje doživljavaju na treninzima. Razmišlja zrelo:

– Treniramo dva puta dnevno i normalno je da ponekad dođe do zasićenja, pogotovo ako natjecanje odradiš loše. No ubrzo se sabereš i shvatiš da je pred tobom sljedeći cilj i da samo moraš nastaviti trenirati.

A padaju li vam ponekad teško svakodnevna odricanja i činjenica što ipak nemate život kao vaši vršnjaci?

– Ponekad. Gledaš kako se drugi zabavljaju dok ti ideš na trening ili natjecanje… Ali onda se sjetiš za što se boriš i žrtvuješ. Ne bih se mijenjala ni s kim – kaže Domić ono što misle i njezine kolegice.

Ipak, u svemu tome treba pronaći i malo vremena za sebe. Kad ga cure dobiju, i to uglavnom vikendom, druže se s obitelji i prijateljima. Imaju i neke zajedničke hobije, recimo Klara i Paula vole kuhanje.

Mogli bismo ubrzo imati i kulinarski obračun u Marjanu.

– Kuhanje me baš počelo zanimati u posljednje vrijeme. To mi je gušt – kaže Antunović koja često ode i u kino s tatom, to je ritual.

Ja isto obožavam kuhati, već par godina. Volim i otići u prirodu – dodaje Kovač.

A ti, Lucija, kuhaš li i ti?

– Ne. Ja samo jedem, haha! Pošteno. A koja bi od vas tri pobijedila u trokut turniru, bockamo.

Nasmijale su se.

– Ne možete nas to pitat’, haha – rekla je Domić i nastavila u diplomatskom tonu.

– Teško je to usporediti. Paula i ja smo razlika 15 kg i dvije glave u visini. Možda da se to nekako izjednači, ali ovako je teško o tome pričati.

Srećom po njih, odgovor na to pitanje neće ni trebati dati jer se bore u različitim kategorijama. Ali zato nam, s mladenačkim zanosom u očima, rado pričaju kako maštaju o Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine. Sve je to još jako daleko, no Klara, Paula i Lucija pokazuju potencijal i kucaju na vrata seniorskog taekwondoa koji je taktički zahtjevniji i konkurentniji. Svakodnevno treniraju dva puta s trenerima Tonijem Tomasom, Markom Novakom i Veljkom Laurom kako bi taj potencijal pretvorile u seniorsku klasu i u konačnici ostvarile pariški san.

Žrtvovali ekskurziju radi taekwondoa

Natjecanja i protivnici jedan su izazov, a drugi je zahtjevan na svoj način – škola.

Kako uskladiti obveze u školskim klupama s onima na tatamiju?

Pred Lucijom i Paulom posebno je osjetljiv period budući da su maturantice, dok je Klara drugi razred srednje škole.

– Propustile smo ekskurziju zbog taekwondoa, ali nije nam teško palo – uglas će Paula, učenica Turističke škole (HTT) i Lucija, učenica MIOC-a (3. gimnazija).

– Važno je biti dobro organiziran i redovit da ti se ne nakupi previše gradiva, kao i razumijevanje profesora koje mi imamo i hvala im na tome. Maturantska je godina dodatni stres i to me nervira, haha – smije se Domić koja ima afinitet prema matematici i računarstvu pa će vjerojatno u tom smjeru upisati i fakultet.

Antunović je sklona kineziologiji, dok je Kovač još daleko od razmišljanja o fakultetu.

IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA

 

Piše Vedran Babić

 

Foto Saša Burić/Hanza media